Dva su sata iza podneva. Sjedim u kafiću na trgu. Živim u malom naselju, nekih osam tisuća duša. I centralni trg je u skladu: mali je. Nekih 30 puta 30 metara. S dvije strane je omeđen drvoredom. Ne razumijem se u stabla, ali su mi rekli da se radi o nekoj vrsti japanske trešnje. U travnju, kada stabla procvjetaju, pogled na trg je prekrasan; kao slika s razglednice. Supruga je otišla do obližnjeg trgovačkog centra u kupovinu. Treba nešto smisliti za ručak. Kod nas doma je sve nekako pomaknuto, pa se ruča prilično kasno; rijetko kada prije 3 popodne. Ja sam čitao knjigu i malo pogledao novosti na televiziji. Pogled mi je pao kroz prozor i ljepota trenutka, odsjaj sunca na visokim bijelim oblacima, mi je sugerirala da izađem iz kuće i malo prošetam. Stanujem od centra nekih deset minuta lagane šetnje. To mi je prekratko da bih protegao mišiće nogu, pa sam krenuo zaobilaznim putem. Na kraju sam završio u kafiću s početka priče. Okrenut je prema jugu i sunce ga u ovo vrijeme direktno tuče.

Treba opravdati sjedenje, pa sam naručio jedno veliko točeno. Jedini sam gost na terasi. Unutra je samo šanker. Zove se Stjepan. Poznajemo se već nekoliko godina, od kada je on preuzeo vođenje ovog mjesta. Ne sjećam se prethodnog vlasnika. Stjepan je ljubezan mladić s kojim nemam ništa zajedničkog, nikakav interes koji međusobno dijelimo. Zato se ograničavamo na pozdrav i kratke komentare o vremenu, političkoj situaciji i ostalim sporednim, nebitnim stvarima. Nakon toga ja sjednem i pijem moje pivo. To je moja standardna narudžba; mislim na pivu. Volim ja i vino i žestoka, ali mi je ovo nekako najbolji kompromis. Traje mi duže, e efekt je približno isti. Jednom do dva puta tjedno ovako provodim vrijeme prije ručka. Uvijek sam jedini gost jer očito ostali mještani u to vrijeme objeduju, ili odmaraju nakon jela. Danas je jedan od onih dobrih dana: sjedim s praznom glavom i gledam okolo. Sve ovisi o mom duhovnom stanju. Stanje bez misli je neka vrsta male nirvane i tako se najbolje osjećam. Nakon pola sata se dižem, pozdravljam vlasnika i upućujem se doma. Ispred mene prolaze dvije mlade cure; nemaju nikakve mane. Naprotiv! Eh da sam malo mlađi... Ni u tom slučaju se ne bi ništa dogodilo. Nisam nikada bio tip koji zavodi. Jednostavno ne znam kako se to radi. Nisam imao niti vremena da naučim. Oženio sam se vrlo mlad i to mi je bilo dovoljno.

Ulazim u apartman i ustanovljavam da se supruga još nije vratila doma. Upravo dok perem ruke, ona zvoni. Ručnik za brisanje i otvaranje vrata. Kao dobar suprug, uzimam iz njene ruke torbu s namirnicama. Teška je. Vadim sve na stol, a zatim raspoređujem ono što ide u hladnjak i na ostala mjesta. Sa zadovoljstvom vidim da su tu i dvije boce pive. Jedan je za večeras, prije večere. Bit će to neka vrsta aperitiva. Priznajem da sam pomalo jednoličan, ali što da radim kada mi se to dopada. Zadnja riječ prethodne rečenice je za mene najljepša riječ u hrvatskom jeziku. Kada je izgovori, napišem ili čujem, uvijek mi u glavu dođe Tajči. I ona mi se je jako dopadala. Dok moja najdraža sprema ručak, ja se opet posvećujem knjizi: priča u Židovima u srednjem vijeku koja se događa u Pragu. Kvaliteta romana je osrednja. Malo iza 3 sve je na stolu. Moj želudac je već počeo kruliti. Za doručak sam pojeo samo jednu bananu. Na tanjuru je pašta sa šparogama, onim uzgajanim, i svježim rajčicama. Naribao sam i malo parmezana. Onaj iz vrećice, već nariban, mi smrdi. Probam. Odlično je. S komadićem kruhom detaljno brišem tanjur. Za kraj pola čaše pjenušavog bijelog vina. Talijansko i odlično. Mjehurići razigravaju moje osjećaje i nježno klize prema želudcu. Ispružam se u naslonjaču da bih malo razmislio o situaciju u svijetu. U prijevodu na standardni hrvatski, da bih malo dremnuo. Popodne uvijek dremam u naslonjaču. Ako se izvrnem na kauč, onda zaspem za ozbiljno i poslije treba mi sat vremena da se razbudim

Malo prije pet napuštam fotelju. Na kuhinjskom stolu me čeka poluhladna kava: meni to ne smeta, važno je da je spremna. Srčem kavu i gledam kroz prozor. Vani se navlače oblaci, tmurni i prijeteći. Uranjam u knjigu da pročitam još dva poglavlja. Prevalio sam polovicu i radnja postaje nešto zanimljivija. U jednom trenutku se moram ustati iz stolica da upalim svjetlo. Tek je 6 sati, ali se vani već smračilo: tmasti oblaci su pokrili sunce i upijaju njegove svjetlosne zrake. Svjetlo u kuhinji nije dobro za oči i na kraju odlažem knjigu na stranu. Naslanjam se na prozor i promatram atmosferske promjene. Oblaci se brzo kreću i postaju sve tamniji. U daljini se vidi i pokoji bljesak munja. Grmljavina je vrlo slaba jer se prava oluja nalazi kilometrima daleko. Očito je da je ovdje prisutna samo periferijski. Već je 7 sati. Palim televiziju i pratim moj omiljeni program o preživljavanju u prirodi. Zovu me iz kuhinje. Večera je na stolu. Ne izgleda loše: proljetna salata. Ne mogu odoljeti da ne napravim jednu fotografiju i da s vama podijelim ovo remekdjelo. Moja supruga je u kuhinji pravi mađioničar.

Godina se približava svom kraju. Kao i svaka prije nje i kao sve buduće. Vrijeme je ustvari jedna konvencija, ali za nas, ljudsku rasu, ima veliko značenje. Ponekada bih rekao i da ga uzimamo previše ozbiljno. Životinje nemaju tu percepciju. One se ponašaju po onoj budističkoj: sada i ovdje. Ne razmišljaju o tome što je bilo jučer. Ne razbijaju si glavu oko toga što će se dogoditi sutra. Hoće li padati kiša. Sve su to prirodne stvari i čine dio postojanja. Nedavno sam pročitao jednu jako zanimljivu knjigu u kojoj autor govori o povijesti ljudskog roda. Jedno od prvih pitanja koje se postavlja jeste kako smo se mi počeli razlikovati od životinja i što je utjecalo na naš duhovni razvoj i proširenje naše inteligencije? Odgovor je u apstraktnom razmišljanju. U sposobnosti izmišljanja i zamišljanja nepostojećih stvari. Kreiranje priča iz ničega, bez ikakvog dodira sa stvarnošću. Kada sam oko toga malo bolje razmislio ostao sam zapanjen s istinitošću ovog zaključka. Sve ono što nam se događa, oko čega se brinemo, stvari koje planiramo za budućnost i događaju iz prošlosti zbog kojih i danas patimo, sve je to skup našeg psihološkog naslijeđa. Koliko sve to vrijedi? Ništa i sve, ovisi o tome kako ćemo mi odlučiti da prihvatimo ili ne prihvatimo taj način pogleda na svijet. Moj vrlo jednostavni zaključak je da smo se previše udaljili od prirode i to debelo plaćamo.

Bez daljnjega, mnogi bi pronašli mnoge pozitivne elemente u našoj civilizaciji. Ne želim nikoga zamarati nabrajajući neke dobrobiti koje su to samo naizgled. Svaka medalja se može okrenuti i s njene druge strane možemo uvijek pročitati antitezu onoga što smo pretpostavili. Ovo je nekako u skladu, bar djelomično, i s onim što je zaključio jedan od najvećih filozofa: Marx. Jeste da ga na našim stranama puno njih ne voli jer je iz njegove priče proizašlo nešto prilično negativno, ali i to može biti viđeno na dvojaki način. On nema nikakve krivnje što su njegova djela ljudi čitali i tumačili prema svojoj volji. Iako, treba biti pošten i reći kako stvari stoje. Njegova analiza povijesti ljudske civilizacije, do trenutka u kojem je on pisao, je korektna i prosvjetljavajuća za one koji žele čitati i razmišljati o temi koja im je podnesena. Ako se pak vratimo na prvi paragraf ovog izlaganja, pomalo filozofskog, naći ćemo sve gore rečeno bez puno smisla. U stvari sam stao trenutak da pročitam napisano. Nekako su mi prsti sami šetali po tipkama tipkovnice i činilo mi se da je u pitanju velika inspiracija, bujica riječi koja se pretočila iz mojih moždanih stanica u kompjutersku datoteku koja će zatim biti prenesena u ovaj moj dnevnik.

Čitajući, moj stil mi se dopao, čak sve skupa ima i neku dubinu misli. Jedini je problem što tu dubinu više osjećam nego što vidim u napisanom tekstu. Kao da sam samo površinski uspio zahvatiti uzdignutost mojih misli. Možda je ovo prekretnica koja me vodi prema velikom literarno filozofskom uspjehu. Koji puta me doista zabavlja napisati pokoju glupost. Nekako me to rasterećuje. Oprostite!

Postavio sam si pitanje: kakva je bila ova godina? Nemam odgovor na moje pitanje. Nisam od onih koji mjere i vrednuju ono što je prošlo. Nikada nisam niti nešto zadovoljan, ali niti nezadovoljan s onim što je bilo. Moja sinusoida je prilično niskog nivoa i valovi su jako umjereni. Tako se manje uživa, ali i manje pati. Ono o čemu malo više vodim računa, i analiziram pred kraj godine, jeste moj balans u kockanju. Godinama igram u casino online i to mi je jedna od glavnih zabava, koja me opušta i odnosi stres svakodnevnog života. Mogao bih komotno da ne gledam kako sam financijski prošao jer ulažem jako malo, iz gušta, i čak i u najgorim godinama moj gubitak nije nikada niti malo utjecao na moju financijsku situaciju. Jedan od razloga je i taj što je ona dosta dobra, stabilna i na relativno visokom nivou, bar kako ja to vidim s moje panoramske točke gledišta. Mogu reći da sam u laganom dobitku, nešto malo više od tisuću i petsto kuna. Sitna lova, mali dobitak, ali me veseli. U najboljoj godini sam ostvario zaradu od preko deset tisuća. Ona najlošija je pokazivala iznos koji je bio još veći. Kada sve zbrojim i oduzmem, nema niti neke zarade, niti gubitka. Ja uvijek nastojim vidjeti čašu polupunu, jer sam rođeni optimista. Samo neka nas posluži zdravlje, a druge stvari će se već nekako i same riješiti.

​Četvrtak je bio doista žestok što se tiče temperature. Danas je petak. Malo je popustilo, ali se vrući afrički zrak osjeća: u našim predjelima sunce nije dovoljno jako da bi ga uspjelo tako jako zgrijati. Supruga je u srijedu otišla u planine, kod jedne prijateljice. Ideja je bila dobra: pobjeći od ove žege. Danas se vraća. U 9 uvečer imamo karte za koncert Woody Allena. Svira jazz s njegovom grupom iz New Orleansa. Supruga je uzela karte početkom veljače, u trenutku kada je počela prodaja karata online. Sjećam se da sam se taj dan vratio s posla i kada sam čuo da idemo slušati Woodya ostao sam lagano iznenađen s njenom odlukom. Kada sam bio informiran da jedna karta košta 1000 kuna, oči su mi iskočile. On je glazbenik amater, i to svi znaju. Za takvu cijenu mogu vidjeti najveća imena sa svjetske glazbene scene. Ali što se može: supruga je odlučila i potrošila pare. Natrag se nije moglo vratiti.

Došao sam doma s posla ne znajući točno kako će se stvari razvijati te večeri. Oko 7 i pol je zazvoni telefon. Konačno se je javila. Obavještava me da neće dolaziti kući (vratili su se iz planine sa zakašnjenjem, a mi stanujemo malo van grada) nego da će doći direktno na koncert. Naći ćemo se ispred ulaza 15 minuta prije. Da šefice, na zapovijed! Na brzinu sam nešto ubacio u kljun, sišao u garažu i izvukao auto na cestu. Upalio sam rashladni uređaj i krenuo prema dvorani gdje će se događaj odigrati. Nakon nekih 40 minuta sam stigao i parkirao auto s druge strane pruge u odnosu gdje se nalazi teatar. Ostalo je još 10 minuta pješke do cilja. Asfalt je ispuštao vruće radijacije i ja sam se obilno znojio; to mi se uvijek dogodi kada izađem iz rashlađenog prostora. Kada sam se približio mjestu održavanja koncerta, odmah sam je vidio, moju najdražu. Stajala je već u redu i ja sam joj se pridružio. Red je bio za sigurnosnu kontrolu. Kontrola s ručnim metal detektorom i nakon toga slijedi provjera ranaca, ženskih torbica i ostalih predmeta koji mogu sakriti nešto neželjeno. Danas je svijet takav i teško se je ljutiti na nešto što je već postalo uobičajeno.

Malo prije 9 sati, sjeli smo u prvi red na prvoj galeriji. Pogled na parter mi je odmah dao odgovor na jedno pitanje: ulaznice su bile preskupe. U parteru su prodali trećinu karata, dok su balkon i galerija bili na pola popunjeni. U stvari nitko nije došao slušati muziku, nego su tu da bi vidjeli Woodya; svi oni koji ga obožavaju i svi oni koji ga ne podnose. S uobičajenih petnaest minuta zakašnjenja grupa ulazi na pozornicu i počinje svirati. Kada se pojavi on, aplauz raste u zvijezde. Na pozornici ih je 7, uključujući i njega. Grupirani su u centru bine. Dopada mi se osvjetljenje koje je izabrao scenarista. Nakon dvije kompozicije, redatelj se približava mikrofonu i izgovara dvije rečenice u njegovom stilu. Mi sviramo za naše zadovoljstvo i iznenađeni smo da je netko došao da nas čuje. Sjednite, opustite se i mi ćemo učiniti sve što je u našoj moći da vas zabavimo.

Nisam glazbeni stručnjak. Slušam i ne zvuči loše. Solo dionice su demokratski podijeljene među svim članovima grupe. Kada redatelj zasvira klarinet, to je njegov instrument, publika pada u ekstazu. Svakih par minuta pljesak što mi se ne sviđa; oduzima mi koncentraciju i ne dozvoljava mi da čujem izvedbu cijele kompozicije. Kada Woody odsvirao nešto s pokojim sumnjivim dijelom, slušaoci ga ohrabruju s ovacijama. Tako ti je to kada si poznat; sve ti mogu oprostiti, a nagrađuju te čak i za greške. Ljudi vole idole. Na kraju koncerta se približava mikrofonu po drugi put i predstavlja članove orkestra. Kraj! Nakloni i izlazak sa scene. Publika je na nogama, plješće, dovikuje, udara nogama od pod. Naši junaci se vraćaju na binu za bis: 3 dodatne stvari. Ponovo kraj. Publika pokušava da ga ponovo dozove, ali on ne odgovara na taj izazov.

Opet znoj: iz hladnog (dvorana) u toplo. Jedanaest je uvečer a termometar u auto pokazuje 32 stupnja: pretjerano, ali se tu ništa ne može. Ceste su prazne i relativno brzo stižemo doma. Otvaram hladnjak i nudi si jedno malo pivo: rado ga prihvaćam. Sjedim u kuhinji, pijem pivo iz duboke čaše za vino i razmišljam o protekloj večeri. Opet smo mi srednja klasa pomogli nekome da bude još bogatiji i još popularniji. Nevjerojatno je to koliko ljudi imaj potrebu da se identificiraju s poznatim i slavnim osobama.