Godinama to nisam radio, ali danas se dogodilo. U jednom periodu sam ga čitao od početka do kraja po nekoliko puta u toku godine. Onda me je to zamorilo i postalo mi dosadno: gotovo sam mogao napamet citirati cijeli sadržaj. Jutros sam odlučio na ovdje nešto našvrljam, ali nisam znao što. Popio sam jutarnju kavu prelistavajući moje moždane stanice u nadi da će mi neko sjećanje dati motiv za današnji rad. Izašao sam na balkon i zapalio cigaretu; supruga se žali da cijela kuća smrdi po duhanu. Mozak je i dalje simulirao aktivnost, ali se lampice nisu palile. Otišao sam do dućana da kupim kruh i mlijeko. Na povratku doma sam kupio i novine. Sjeo sam na klupu u parku i prelistao stranice s uobičajenim vijestima. Dosadno! Spremio sam novine i zapalio još jednu. Ovo je gadan porok, pogotovo s financijskog stajališta. Oni iz vlade, kada im treba novaca, jednostavno podignu porez, a ja plaćam. Kada sam na poslu i kada izađem van zgrade da zapalim, kažem kolegama iz ureda: "idem pomoći državu".

Ljetni je dan. Vrućina je malo popustila i u hladu drveta je super ugodno. U susjednom hladu mlada mama se igra s kćerkom. Mala je slatka, ali me mama više privlači. Uske traperice i majica ukazuju da joj ništa ne nedostaje. Prestani! Kada sam došao doma napravio sam si sendvič s mortadelom; moja omiljena salama. Još jedna kava i potpuno neočekivano je zazvonilo zvonce. Moj dnevnik, onaj pravi, papirnati, pisan rukom, kada sam bio mali. Sakriven je da netko od ukućana ne bi utažio svoju znatiželju. Unutra nema ništa senzacionalno, ali se ipak radi o nekim mojim intimnim doživljajima. Trebat će mi 10 minuta da dođem do njega, a zatim još 15 da ga vratim na staro mjesto i sve dobro zamaskiram. Jutros sam sâm kod kuće, nemam nikakvih posebnih obaveza, pa prema tome na posao.

Evo ga, zavijen u staniol, da ne bi skupljao prašinu i vlagu, i da ga ne bi pojeli insekti. Na preklopima je zalijepljen s ljepljivom trakom, onom za izoliranje žica pod naponom; to bi trebalo garantirati potpunu zaštitu. Da bih došao do dnevnika potrebne su mi i škare. Konačno je sve otpakirano. Knjižica je u isto stanju kao i prije desetak godina, kada sam je zadnji puta vratio u njeno spremište. Ponosno zaključujem kako moje sigurnosne mjere funkcioniraju. Uzdržavam se da ga odmah otvorim. Daj, još jedna kava da se proslavi događaj. Nije još podne, pa sam odbacio ideju o jednoj pivi. Odugovlačim da bi uživanje bilo veće. Tako se ponašam i u nekim drugim aktivnostima.

Otvaram nasumice jednu stranicu. Ujutro se digao, doručkovao i išao u školu. Popodne sam napisao zadaću i igra se s mojim susjedom koji se zvao Bucko. Veći dio stranica je ovakav; šturi opis dana u kojem se nije ništa interesantno dogodilo. Bilo je mjeseci kada sam svaki dan zapisivao što se je dogodilo, ali i onih kada su bili uneseni samo važna zbivanja. Još par stranica nasumice otvorenih je bilo potpuno bezvrijedno. Datum 11.10.1974, konačno nešto zanimljivo. Subota je i popodne u 4 sata kod Ljiljane se slavi njen rođendan. Trebalo bi se raditi o osmom razredu osnovne škole. Znam da se jednom na ulici moj otac okrenuo za Ljiljanom. Bila je jako razvijena za svoje godine.

Na proslavi nas je bilo 12, bar sam tako zapisao. Pola muških, pola ženskih. Nakon što smo nešto gricnuli i prerezali rođendansku tortu, na red je došao ples. Upaljen je gramofon i počela je svirka. Odmah je nastao problem oko izbora glazbe: cure su htjele brze stvari, a mi dečki smo htjeli sentiše. Pogodite zašto? Mi smo pobijedili. Nakon malo vremena nekom od nas je palo na pamet da bi trebalo spustiti roletne da se soba zamrači: bilo je popodne i vani je još bilo dosta svjetla. Razlog je bio istovjetan. Sljedeći problem je bio što su svi bili u redu za ples s Ljiljanom dok su ostale cure plesale međusobno. Slavljenica je bila jedina koja se nije ljutila kada bi naše ruke kliznule malo niže, dok su ostale odmah ispravljale položaj naših ruku ili bi nas jednostavno ostavile i vratile se u fotelju. Danima nakon tog događaja međusobno smo ga s užitkom prepričavali i hvalisali se tko je više uspio postići.

Evo stranice na kojoj opisujem kako sam imao male boginje. Sav osut s krastama, uključujući i onaj mali dio tijela koji visi između nogu. Iz mog opisa se vidi da mi je to bilo ostavilo dojam. Sljedeći doživljaj je kada sam sa susjedom sjeo u tristaća njegovog tate i kada smo se zabili u vrata jedne garaže. Bila je nedjelja popodne, tata mu je spavao a on je uzeo ključ od auta i ponudio se da nas provoza. Nitko nije prihvatio ponudu osim mene, blentavog. On je bio par godina stariji od nas i već sam ga vidio par puta za volanom auta (tata ga nije bio vidio). Čim je krenuo shvatio sam da sam pogriješio i tražio sam da stane da bih mogao izaći. On me je umirivao i nastavljao vijugati po pustoj (na svu sreću) cesti. Kada se trebao okrenuti na kraju ulice, gledao je da ne udari u stupić i zabio se u vrata jedne garaže. Ja sam udario glavom i vjetrobran i uplašio se kao rijetko kada u životu.

Istrčao sam iz auta i otrčao kući, nadajući se da moji roditelji neće saznati za to što se desilo. Na žalost oni iz susjedstva su imali dugačak jezik i tako je glas stigao do ušiju mog oca, a zatim preko njegovog opasača i do moje stražnjice. Mama me je branila, ali bez uspjeha. Par dana nakon toga sam imao poteškoća kod sjedenja, ali nakon toga više nisam ulazio u auto s vozačima koji nemaju vozačku dozvolu. Da budem iskren, od nekih 200 stranica dnevnika, nema ih baš jako puno interesantnih. Nakon sat vremena prelistavanja sam se umorio, a počeo sam osjećati i glad. Pažljivo sam ponovno zamotao knjižicu i vratio je u njeno tajno spremište. Onda sam izvadio punjene paprike iz zamrzivača i stavio ih da se griju. U međuvremenu je prošlo podne pa sam otvorio i jedno pivo, Ožujsko. Pola prije obroka, a pola nakon jela. Prihvatljivo, zar ne?

Badnjak smo proveli na putu, isto kao i prošle godine. Lani smo posjetili dvorac Miramare u Trstu koji nam se je jako dopao. Nakon toga smo ručali u jednoj gostionici na ulazu u grad. Škampi iz Kvarnera, naglasio nam je konobar. Nismo mogli odoljeti. I sve ostalo je bilo odlično i jako se dojmilo mojoj kćeri. Ona je bila ta koja je predložila da tamo objedujemo i ove godine. Na mlađima svijet ostaje pa im treba i ulagoditi; niti meni nije bilo krivo. Bilo je još bolje nego protekle godine i nisam siguran da se opet nećemo vratiti u skoroj budućnosti. Nakon ručka smo prošetali uz obalu po zimskom suncu. Boje su bile predivne pa je supruga iskoristila priliku da napravi par fotografija sa svojim novim mobitelom. Kada smo stigli na odredište, stvari su se počele komplicirati, kao i godinu dana prije.

Zove moja mama da dođem do njih i da prebacim oca na prvu pomoć; ima temperaturu već nekoliko dana i nikako da padne. Uz to i dosta kašlje. Za četvrt sata već smo sjedili u čekaonici, a nakon samo pet minuta su ga pozvali na pregled. Ako je ovo uobičajeno, rekao bih da hrvatski zdravstveni standard i nije tako loš. Nakon nekih sat i pol se konačno pojavio. Na licu se vidjelo da je zadovoljan. Napravili su mu sve pretrage: vađenje krvi, pregled urina, snimanje pluća i EKG srca. Nikakav problem. Pa zašto onda ima temperaturu, pitao sam sestru koja je bila na prijemnom šalteru? Viroza! Kada sam ja bio mali to nije postojalo. Danas kada ne znaju što je, a ne izgleda nešto opasno, ovo je postala magična riječ. Na kraju mi je tata ispričao kako je išlo. Kada je došao, prvo su mu izmjerili temperaturu. Gospodine, pa vaša tjelesna toplina je regularna – rekla mu je doktorica. Na kraju sam posumnjao da je došao na hitnu samo da bi napravio preglede. Rekao je da bi za sve te analize trebao bar 3 dana, trčeći okolo i čekajući u redovima, s rizikom da pokupi neku bolest od drugih pacijenata.

Dominantni argument ovih ferija je bila hrana – za promjenu. Svaki dan meso i krumpir, ali prije toga mora juhica. Recepti su se izmjenjivali, ali su 3 osnovna sastojka uvijek dominirala na tanjuru. Da ne zaboravim i četvrtu sastojinu koja ne može nedostajati na stolu: kiseliš. Svježa salata ili ribani kupus, a u nedostatku toga koji kiseli krastavac ili paprika. Da bi stvar bila bar malo raznolikija, jedan dan se je pobrinula moja bolja polovica. Preko računala je pronašla blog http://nouw.com/talijanskirecepti, na istom hostu koji ugošćuje i moj dnevnik, pa smo za ručak imali odličnu paštu. Nama je bila super, ali se domaćinima, to jeste mom puncu i punici, nije previše svidjela. Njihove riječi hvale bile su u potpunom kontrastu s izrazima njihovih lica.

Preko dana sam švrljao po gradu. Već dugo godina nemam nekog društva s kojim bih mogao provesti dan. Ostao mi je jedino Zlatko. S njim sam ugodno čavrljao o raznim stvarima uz dvije čašice pelinkovca po glavi. Kada mi je konobar donio pelinkovac s ledom, rekao sam mu da se želim napiti, a ne prehladiti. Slatko se je nasmijao na jedinu šalu koju sam prošle godine čuo. Što se profesionalnog života tiče, moj prijatelj je imao razne faze i vrlo bogatu radnu povijest. Prvo je radio u projektnom uredu zajedno sa mnom. Nakon toga je patentirao jednu spravicu i bacio se je u poduzetnike. Kada se je veliki uspjeh koji je postigao iscrpio, s novcem koji je zaradio počeo je graditi stanove za tržište. Kupiti stan od njega je bila prava stvar. Cijena nije bila mala, ali je sve bilo perfektno izvedeno i potpuno funkcionalno. On je od onih osoba koje ne trpe površnost; nije bez razloga rođen u znaku djevice.

Jedan dan sam ušao i u jedan casino. Bilo mi je dosadno pa sam odlučio izgubiti 100 kuna. Na kraju je tako i bilo ali sam se prilično zabavio promatrajući ostale klijente, njihova napeta lice i nervozne pokrete s kojim pritišću dugmad. Gotovo svi su igrali na slot mašinama. Meni je to dosadno pa sam sjeo za jedan rulet, od onih automatskih, bez krupjea. Puno više volim kada je prisutan neki namještenik koji radi za casino; s njim se može popričati, a koji puta i našaliti, ili razmijeniti viceve. Odlučili smo provesti kod roditelja i Novu godine. Jedan dan, dok smo sjedili u jednom kafiću, supruga je vidjela da se na istom mjestu organizira i doček. Kada ona ima inspiraciju, ja sam uvijek pozitivno nastrojen.

Karte su kupljene, ali se je ona sljedeći dan razboljela; otprilike isti simptomi kao kod mog oca. Nazvao sam lokal i obavijestio ih o novonastaloj situaciji. Rekli su mi da će pokušati prodati moje ulaznice i da će me o tome obavijestiti. Na Staru godinu, supruga se je bolje osjećala i odlučeno je da se uvečer ipak izađe. Dogodilo se ono što sam i očekivao; prodali su naša mjesta, ali nas nisu obavijestili. Na taj bi način stavili u džep 400 kuna, da se ja nisam pojavio. Vidjelo se na licu šefice da je posramljena zbog njihovog postupka. Da bi se iskupila, dala nam je najbolje mjesto u sali, praktično jedan separe. Večerali smo doma, pa nas hrana nije interesirala. Švedski stol je bio prilično bogat i gosti su se trudili da što više toga stave na male tanjure. Ono što je bilo najbolje jeste muzika. Bosanski sastav Šadrvan je uživo zabavljao prisutne. Ako vas zanima, riječ šadrvan označava vrstu česme koja se može naći ispred džamije i u kojoj se peru ruke radi pročišćavanja, valjda duše (nije mi potpuno jasna ova veza između tijela i spiritualnog dijela čovjeka).

Do ponoći su svirali stare bosanske sevdahe s laganom rock obradom, a zatim su nastavili s bosanskim rokom u sevdah izvedbi. Oduševili su me i doista sam uživao u njihovoj svirci. Za dušu! Nakon ponoći su se prebacili na pjesme koje ja definiram "za pijane". Da budem iskren, nisam vidio pijanih osoba. Klijentela je bila prilično ozbiljna s određenim viškom godina, čak i u odnosu prema meni. Da bi zasladili Novu godinu, oko jedan smo napustili kafić (upravo u trenutku kada su unosili sarmu) i spustili se na Korzo gdje je Crvena Jabuka počela svoj besplatni koncert za riječku publiku. Stare dobre stvari. Članovi grupe izgledaju kao i prije 30 godina kada su započeli karijeru. Bar iz daljine. Kada se približi, vidi se da i oni nisu u cvijetu mladosti, ali im ne nedostaje energije.

Prolazim kroz period u kojem osjećam psihološki pritisak stvari koje sam uradio u prošlosti i ne djelovanja koje nisam učinio. Ovo je na neki način moj intimni dnevnik koji mi služi kao neka vrsta auto psihoanalize. Znam da ovo nitko ne vidi i ne čita, ali sam ipak oprezan i nastojim ne iznositi neke stvari koje nisu baš sasvim u skladu sa zakonskim sistemom koji vlada ovim svijetom. Ne nadajte se da ste otkrili blog nekog okorjelog kriminalca ili prekršitelja zakona. Ovdje govorimo o onome gdje svatko, tko ima mogućnost, dođe u iskušenje: u slučaju dodatnog prihoda, platiti ili ne platiti porez koji nam nameće država u kojoj živimo. Već hrvatska narodna riječ namet govori nešto o onome koji je autor pravila; i to ne pohvalno.

Ja sam od kada me pamćenje služi bio uvijek sklon porocima: piće, žene i kocka, ovdje mislim na casino, su oni osnovni koje imam. Zaboravio sam reći i da pušim. Ne pijem pretjerano, ali par puta godišnje mi pobjegne. Nisam od onih koji konzumiraju alkohol da bi zaboravili (da piju), nego spadam u kategoriju društvenih pijanaca, to jeste onih koji popiju čašicu više u društvu, da bi podigli i onako dobro raspoloženje. Zvuči malo apsurdno, ali je tako: čovjek, ili bar neki u tom rodu, teže uvijek nečem višem. Oko pića se stvorio lagani zdravstveni problem, pa sam pomalo ograničio tu aktivnost. Ono što me trenutno tišti je kocka, odnosno preciznije rečeno neki događaji vezani uz nju.

Svojedobno sam imao tu strast prilično razvijenu i posjetio sam mnoge od najpoznatijih casino-a u Europi, a bogami i onaj famozni u Sjedinjenim Državama. Pred kraj devedesetih sam se modernizirao i počeo igrati online. Nisam nikada pretjerivao pa se nisu rodile neugodne situacije s financijskog stajališta, ali isto tako mogu reći da sam uvijek bio u gubitku; ne puno, ali konstantno, kako je to i za očekivati na osnovu zakona velikih brojeva. Onda sam shvatio da se casino online nude kao sponzori webmasterima: dovedi nam igrača i jedan dio onoga što on izgubi je tvoj. Tako sam otvorio http://www.casinoonline4u.org/casinoonline/ videći u tom pothvatu mogućnost da poništim svoje rashode u casino online i, ako se posreći, čak nešto i zaradim. U početku je išlo jako loše, to jeste uopće nije išlo, ali sam s vremenom shvatio mehanizam i aktivnost je u jednom trenutku krenula, preko svih mojih očekivanja. I tu su začetci onoga što me danas brine i izaziva stres.

Kada je stigla prva uplata s 5 znamenki, javila se moja banka i zatražila od mene da specificiram o kakvoj se uplati radi jer to od njih zahtijeva zakon. Više se ne sjećam što sam smisli, ali sljedeća uplata je već bila na jednom računu u inozemstvu. Problem je riješen, ne riskira se više da me uhvate i prisile da platim porez. Ja sam možda i bih, i to sam i spomenuo u jednoj prilici mojoj supruzi. Odgovor je bio otprilike ovakav: ma jesi li lud? Hoćeš da financiraš sve one lupeže koji se nalaze na vlasti? Ma vidi koliko ti već uzimaju od plaće. Moram reći da je argumentacija dobra, pogotovo kada i ti sam tražiš moralno opravdanje tvog nemoralnog ponašanja. Teško se je uvjeriti da budeš sasvim pošten u nepoštenom društvu.

Stvar se već godinama odvija online, casino donose prihod iako su svake godine sve manji. Pojačala se konkurencija jer sve svi otkrili veliki izvor, a i ja sam s godinama pomalo zahrđao, a vjerojatno se i zasitio s tom vrstom posla. I vlade su shvatile da se u casino okreću velike pare pa su počele grabiti i tamo. Kriza je obuhvatila većinu zemalja i svi nastoje riješiti svoje dugove. Jedan od najpopularnijih načina je borba protiv utajivača poreza. Puno je jednostavnije nego se odreći vlastitih navika vezanih za korupciju, visoke troškove politike koji padaju na našu grbaču i ostalih neefikasnosti samog sistema koje su često namjerno stvorene od onih koji vladaju; normalno u vlastitu korist, ili onu svojih bližnjih.

I tako sam se ja našao u jednom casino, kako bi to rekli Talijani, što bi značilo gužva, konfuzija. Počeli su se sklapati međudržavni ugovori o suradnji na fiskalnom području koji uključuju razmjenu podataka o stranim državljanima koji imaju račun u nekoj banci. Dobio sam i pismo od moje banke koja mi ostavlja dvije opcije: ili donijeti potvrdu da sam prijavio sve poreznim organima u mojoj zemlji ili zatvoriti račun. Problem je kod zatvaranja da mi ne dozvoljavaju da podignem gotovinu nego moram prebaciti sve na neki drugi račun u nekoj državi koja je sklopila međunarodni ugovor o suradnji. Znači bacaju me iz jedne klopke u drugu.

Eto, tako se ja kockam sada gotovo tri mjeseca tražeći rješenje koje nikako da se iskristalizira. A u međuvremeno casino posao stoji jer na tome ništa ne radim budući da se ne uspijevam koncentrirati na dva problema paralelno. Postoji još jedan prilično veliki obiteljski problem, koji je prisutan već godinama, koji ne znam kako riješiti. Koji puta se osjećam strahovito iscrpljen i na rubu snage. Svako toliko mi se upali žarulja koja mi sugerira da sve prodam i preselim se u neku drugu zemlju, od onih koje mi nazivamo zaostalima. Zaostali su jer ne znaju što je stres, a meni dođe volja da im se pridružim, da se ispružim u hladu pod palmom i srčem moj tropski koktel, gledajući bijeli pijesak, azurno more i žarko crveno sunce u daljini kako se spušta iza obzorja. Ne misleći na ništa.