Prolazim kroz period u kojem osjećam psihološki pritisak stvari koje sam uradio u prošlosti i ne djelovanja koje nisam učinio. Ovo je na neki način moj intimni dnevnik koji mi služi kao neka vrsta auto psihoanalize. Znam da ovo nitko ne vidi i ne čita, ali sam ipak oprezan i nastojim ne iznositi neke stvari koje nisu baš sasvim u skladu sa zakonskim sistemom koji vlada ovim svijetom. Ne nadajte se da ste otkrili blog nekog okorjelog kriminalca ili prekršitelja zakona. Ovdje govorimo o onome gdje svatko, tko ima mogućnost, dođe u iskušenje: u slučaju dodatnog prihoda, platiti ili ne platiti porez koji nam nameće država u kojoj živimo. Već hrvatska narodna riječ namet govori nešto o onome koji je autor pravila; i to ne pohvalno.

Ja sam od kada me pamćenje služi bio uvijek sklon porocima: piće, žene i kocka, ovdje mislim na casino, su oni osnovni koje imam. Zaboravio sam reći i da pušim. Ne pijem pretjerano, ali par puta godišnje mi pobjegne. Nisam od onih koji konzumiraju alkohol da bi zaboravili (da piju), nego spadam u kategoriju društvenih pijanaca, to jeste onih koji popiju čašicu više u društvu, da bi podigli i onako dobro raspoloženje. Zvuči malo apsurdno, ali je tako: čovjek, ili bar neki u tom rodu, teže uvijek nečem višem. Oko pića se stvorio lagani zdravstveni problem, pa sam pomalo ograničio tu aktivnost. Ono što me trenutno tišti je kocka, odnosno preciznije rečeno neki događaji vezani uz nju.

Svojedobno sam imao tu strast prilično razvijenu i posjetio sam mnoge od najpoznatijih casino-a u Europi, a bogami i onaj famozni u Sjedinjenim Državama. Pred kraj devedesetih sam se modernizirao i počeo igrati online. Nisam nikada pretjerivao pa se nisu rodile neugodne situacije s financijskog stajališta, ali isto tako mogu reći da sam uvijek bio u gubitku; ne puno, ali konstantno, kako je to i za očekivati na osnovu zakona velikih brojeva. Onda sam shvatio da se casino online nude kao sponzori webmasterima: dovedi nam igrača i jedan dio onoga što on izgubi je tvoj. Tako sam otvorio http://www.casinoonline4u.org/casinoonline/ videći u tom pothvatu mogućnost da poništim svoje rashode u casino online i, ako se posreći, čak nešto i zaradim. U početku je išlo jako loše, to jeste uopće nije išlo, ali sam s vremenom shvatio mehanizam i aktivnost je u jednom trenutku krenula, preko svih mojih očekivanja. I tu su začetci onoga što me danas brine i izaziva stres.

Kada je stigla prva uplata s 5 znamenki, javila se moja banka i zatražila od mene da specificiram o kakvoj se uplati radi jer to od njih zahtijeva zakon. Više se ne sjećam što sam smisli, ali sljedeća uplata je već bila na jednom računu u inozemstvu. Problem je riješen, ne riskira se više da me uhvate i prisile da platim porez. Ja sam možda i bih, i to sam i spomenuo u jednoj prilici mojoj supruzi. Odgovor je bio otprilike ovakav: ma jesi li lud? Hoćeš da financiraš sve one lupeže koji se nalaze na vlasti? Ma vidi koliko ti već uzimaju od plaće. Moram reći da je argumentacija dobra, pogotovo kada i ti sam tražiš moralno opravdanje tvog nemoralnog ponašanja. Teško se je uvjeriti da budeš sasvim pošten u nepoštenom društvu.

Stvar se već godinama odvija online, casino donose prihod iako su svake godine sve manji. Pojačala se konkurencija jer sve svi otkrili veliki izvor, a i ja sam s godinama pomalo zahrđao, a vjerojatno se i zasitio s tom vrstom posla. I vlade su shvatile da se u casino okreću velike pare pa su počele grabiti i tamo. Kriza je obuhvatila većinu zemalja i svi nastoje riješiti svoje dugove. Jedan od najpopularnijih načina je borba protiv utajivača poreza. Puno je jednostavnije nego se odreći vlastitih navika vezanih za korupciju, visoke troškove politike koji padaju na našu grbaču i ostalih neefikasnosti samog sistema koje su često namjerno stvorene od onih koji vladaju; normalno u vlastitu korist, ili onu svojih bližnjih.

I tako sam se ja našao u jednom casino, kako bi to rekli Talijani, što bi značilo gužva, konfuzija. Počeli su se sklapati međudržavni ugovori o suradnji na fiskalnom području koji uključuju razmjenu podataka o stranim državljanima koji imaju račun u nekoj banci. Dobio sam i pismo od moje banke koja mi ostavlja dvije opcije: ili donijeti potvrdu da sam prijavio sve poreznim organima u mojoj zemlji ili zatvoriti račun. Problem je kod zatvaranja da mi ne dozvoljavaju da podignem gotovinu nego moram prebaciti sve na neki drugi račun u nekoj državi koja je sklopila međunarodni ugovor o suradnji. Znači bacaju me iz jedne klopke u drugu.

Eto, tako se ja kockam sada gotovo tri mjeseca tražeći rješenje koje nikako da se iskristalizira. A u međuvremeno casino posao stoji jer na tome ništa ne radim budući da se ne uspijevam koncentrirati na dva problema paralelno. Postoji još jedan prilično veliki obiteljski problem, koji je prisutan već godinama, koji ne znam kako riješiti. Koji puta se osjećam strahovito iscrpljen i na rubu snage. Svako toliko mi se upali žarulja koja mi sugerira da sve prodam i preselim se u neku drugu zemlju, od onih koje mi nazivamo zaostalima. Zaostali su jer ne znaju što je stres, a meni dođe volja da im se pridružim, da se ispružim u hladu pod palmom i srčem moj tropski koktel, gledajući bijeli pijesak, azurno more i žarko crveno sunce u daljini kako se spušta iza obzorja. Ne misleći na ništa.

Zadnji puta kada sama popunjavao moj dnevnik bilo je u toku kasnog proljeća i nedostajala su još malo više od tri tjedna do pravog ljeta. Bilo je toplo i ugodno sjediti vani u kafiću. Sada nedostaju još dvije sedmice do Božića, hladno je i kafići su zatvoreni. U stanu imam autonomno grijanje na plin s radijatorima po cijelom stanu. Ja namjestim na termostatu program koji određuje koji dan i koje vrijeme će se grijati, i normalno temperaturu koju zagrijavajući sistem treba održavati. Zakon predviđa da se može držati najviša temperatura od 20 stupnjeva. To je da bi se što više smanjilo zagađenje zraka. Grije se na plin, ali i on zagađuje. Ja poštujem pravila, ali mi je ovo premalo. Kod mene je najviša temperatura postavljena na 20,5 stupnjeva, najmanje moguće iznad propisane granice. Van norme sam, ali mi je svejedno hladno. Imam na sebi debelu trenirku i tople, zimske papuče, ali ne pomaže previše. Čovjek odmah dođe misao: pa povećaj temperaturu, tko će te kontrolirati. Istina je, ali dignuti 1 ili 2 stupnja znači potrošiti puno više goriva, a to sa sobom donosi dodatno opterećenje već prilično tankog novčanika. I zadnjih par zima sam preživio u ovim uvjetima, iako sam bio i malo mlađi, pa se nadam da će i ova zima proći, a ja ostati.

Drugi problem mi štedi novac. Barovi su zatvoreni i čovjek teoretski ne bi smio van kuće osim za nuždu. Za sjećanje budućih generacija, a i moje kada ostarim i memorija počne slabiti, blokirani smo zbog virusa koji hara cijelim svijetom. Jedna od mojih omiljenih aktivnosti u slobodno vrijeme jeste otići u kafić na kavu ili pivu, ovisno o dobi dana; prije podne kava, popodne pivo. Inače sam zimi manje prisutan na tim mjestima, jer više volim sjediti vani na terasi, pa tako mogu i zapaliti, ali svejedno svako toliko ostavim neku kunu u susjednim lokalima. Sada sam doma povećao potrošnju kave i pive, ali je to svejedno jeftinije nego u kafiću. Moj otac ima sličnu naviku i ne da se omesti u svojim dnevnim običajima. Ode do grada i tamo u jednoj prostoriji u centru postoji automat s kavom, On ubaci novčić, sačeka da kava izađe iz staklenih vratašaca koja se otvaraju kada je proizvod gotov, nađe neku klupu u blizini, sjedne i uživa u svom crnom napitku. Čak kaže da mu nije ni hladno. Valjda kada se stigne u duboke godine, osjetne stanice slabije obavljaju svoju funkciju, pa se sve manje osjeća: manje uživanja, ali i manje patnje. On doma ima lokalno grijanje, pa grije istovremeno samo jednu prostoriju i kod njega je temperatura oko 18 stupnjeva, ali se on ne žali. Ja se dodatno obučem i obujem kada ga idem posjetiti.

Rijetko mi se dogodi da počnem pišući naslov, jer u biti gotovo nikada nemam preciznu ideju o tome što ću pisati. Znam kako ću početi, ali završetak je uvijek upitan. Obično na kraju mog stvaralačkog čina kreiram i naslov. Rijetko kada sam baš zadovoljan s njima, ali ovaj puta je pozitivna iznimka. Nakon što sam pročitao prva dva poglavlja, i popravio brojne gramatičke greške, došla mi je jasna ideja. U glavi mi se stvorila slika medvjeda, onog smeđem, domaćeg, iz naših krajeva. On se u toku svoje aktivnosti dobro najede da bi se potkožio i početkom zime se zavuče u neku spilju gdje prospava do proljeća. Nisam nikada to vidio, ali su mi tako ispričali u školi. Medvjed je u latentnom stanju, kao i ja u ovom periodu, što zbog hladnoće, a još više zbog epidemije. Ako ništa drugo, iz svega ovoga bar se je rodio dobar naslov.

Kako ćemo se izvući iz ove muke? Svi si postavljaju to pitanje, a i ja se nalazim u toj grupi. Pogotovo sam u skupu ljudi koji nemaju jako pozitivnu viziju kraja ovog košmara. Ulazimo u zimski period koji je povoljan za širenje zaraze, a uz to, mi smo se već svi pomalo umorili od poštovanja pravila (bar oni koji su ih uzimali u obzir). Uranjajući duboko u misli i analizirajući razne varijante, na kraju ispadne da nam je cjepivo jedina nada, jedini spas na duži period. S jedne strane me veseli mogućnost da sve ovo završi u nekom razumnom roku, ali mi se javljaju velike sumnje o tome što nas doista čeka.

Danas je jedna od glavnih vijesti da je počelo cijepljenje u Velikoj Britaniji. Ako uzmemo kao referentnu točku početka traženja cjepiva veljaču ove 2020. godine, znači da je njegova praktična primjena počela nakon 10 mjeseci. Ja nisam iz medicinske struke, ali moram reći da sam imao odličnu profesoricu iz biologije u gimnaziji, pa držim da imam u svom mentalnom prtljagu neke minimalne pojmove o ovom virusu. To koristim da bih promislio i obradio podatke koje kao i svi vi dobivam preko medija, na prvom mjestu televizije i novina, ali dosta toga pročitam i na mreži. Za dostići normalno cjepivo treba nekoliko godina, prema izjavama vrhunskih virologa. Objasnili su i da je proizvodnja cjepiva ekonomska stvar i firme koje na njima rade optimiziraju pristup istraživanju tako da maksimiziraju profit i minimiziraju rizik od neuspjeha. Kako su u ovom slučaju gotovo sve države odriješile vreću sa zlatnicima, instituti koji na tome rade su mogli ubrzati taj proces. To mi je sve jasno, ali ovako kratak period mi ipak ostavlja sumnje. Čak su i agencije koje odobravaju lijekove skratile procese provjere i uveli posebne, skraćene procedure za odobravanje. Normalno te procedure traju nekoliko mjesece, a ovdje smo se skratili na samo mjesec dana.

Agencije ne vrše samostalna i nezavisna istraživanja u vezi s cjepivom, nego pregledavaju podatke koje su dobili od proizvođača. Jedna doza, a kod nekih cjepiva su potrebne dvije, košta u prosjeku oko 10 američkih dolara. Pomnožite to s jednom milijardom i vidjet ćete o kojem se poslu radi. Uz to izgleda da trajanje zaštite nije beskonačno. Govori se i o nekih 3 mjeseca, pa ispadne da bi se trebalo cijepiti 3 do 4 puta godišnje, po dvije doze, ispadne preko 50 dolara po osobi. Par milijardi da ovom svijetu i cifra postaje gigantska. Tko mi garantira da proizvođači nisu malkice prilagodili podatke, ne prikazujući negativne rezultate? Dodatna stvar koja me brine, da je ovo cjepivo konceptualno različito od onih na koje smo navikli: djeluje preko ribonukleinske kiseline. Koliko se mogu vidjeti potencijalni problemi s jednom tako novom metodologijom u ovako kratkom roku? Nemam nikakve ideje o tome, ali da ne bi ispalo da za par godina otkrijemo da to cjepivo ima nus posljedice na dugi rok. Sve mi to nekako izgleda kao kockanje u casino online, kada se baci kuglica na kolo od ruleta i nemaš nikakve ideje o tome gdje će stati.

Ponekad imam osjećaj da se kockamo s našom budućnosti. Svaki dan neki novi tehnološki napredak, nešto novo i ne do kraje ispitano. U stvari, ne možeš nikada sa sigurnošću reći da li je nešto potencijalno opasno, jer za neke stvari trebaju godine, ako ne i desetljeća, da se vidi što nam donose. Za primjer mogu uzeti plastiku, koja sama po sebi ne izgleda štetno, ali kada vidim podatke o zagađenju s ovom tvari, naježi mi se koža i nisam siguran da nam to na dugi period neće doći glave, direktno ili indirektno.

Dva su sata iza podneva. Sjedim u kafiću na trgu. Živim u malom naselju, nekih osam tisuća duša. I centralni trg je u skladu: mali je. Nekih 30 puta 30 metara. S dvije strane je omeđen drvoredom. Ne razumijem se u stabla, ali su mi rekli da se radi o nekoj vrsti japanske trešnje. U travnju, kada stabla procvjetaju, pogled na trg je prekrasan; kao slika s razglednice. Supruga je otišla do obližnjeg trgovačkog centra u kupovinu. Treba nešto smisliti za ručak. Kod nas doma je sve nekako pomaknuto, pa se ruča prilično kasno; rijetko kada prije 3 popodne. Ja sam čitao knjigu i malo pogledao novosti na televiziji. Pogled mi je pao kroz prozor i ljepota trenutka, odsjaj sunca na visokim bijelim oblacima, mi je sugerirala da izađem iz kuće i malo prošetam. Stanujem od centra nekih deset minuta lagane šetnje. To mi je prekratko da bih protegao mišiće nogu, pa sam krenuo zaobilaznim putem. Na kraju sam završio u kafiću s početka priče. Okrenut je prema jugu i sunce ga u ovo vrijeme direktno tuče.

Treba opravdati sjedenje, pa sam naručio jedno veliko točeno. Jedini sam gost na terasi. Unutra je samo šanker. Zove se Stjepan. Poznajemo se već nekoliko godina, od kada je on preuzeo vođenje ovog mjesta. Ne sjećam se prethodnog vlasnika. Stjepan je ljubezan mladić s kojim nemam ništa zajedničkog, nikakav interes koji međusobno dijelimo. Zato se ograničavamo na pozdrav i kratke komentare o vremenu, političkoj situaciji i ostalim sporednim, nebitnim stvarima. Nakon toga ja sjednem i pijem moje pivo. To je moja standardna narudžba; mislim na pivu. Volim ja i vino i žestoka, ali mi je ovo nekako najbolji kompromis. Traje mi duže, e efekt je približno isti. Jednom do dva puta tjedno ovako provodim vrijeme prije ručka. Uvijek sam jedini gost jer očito ostali mještani u to vrijeme objeduju, ili odmaraju nakon jela. Danas je jedan od onih dobrih dana: sjedim s praznom glavom i gledam okolo. Sve ovisi o mom duhovnom stanju. Stanje bez misli je neka vrsta male nirvane i tako se najbolje osjećam. Nakon pola sata se dižem, pozdravljam vlasnika i upućujem se doma. Ispred mene prolaze dvije mlade cure; nemaju nikakve mane. Naprotiv! Eh da sam malo mlađi... Ni u tom slučaju se ne bi ništa dogodilo. Nisam nikada bio tip koji zavodi. Jednostavno ne znam kako se to radi. Nisam imao niti vremena da naučim. Oženio sam se vrlo mlad i to mi je bilo dovoljno.

Ulazim u apartman i ustanovljavam da se supruga još nije vratila doma. Upravo dok perem ruke, ona zvoni. Ručnik za brisanje i otvaranje vrata. Kao dobar suprug, uzimam iz njene ruke torbu s namirnicama. Teška je. Vadim sve na stol, a zatim raspoređujem ono što ide u hladnjak i na ostala mjesta. Sa zadovoljstvom vidim da su tu i dvije boce pive. Jedan je za večeras, prije večere. Bit će to neka vrsta aperitiva. Priznajem da sam pomalo jednoličan, ali što da radim kada mi se to dopada. Zadnja riječ prethodne rečenice je za mene najljepša riječ u hrvatskom jeziku. Kada je izgovori, napišem ili čujem, uvijek mi u glavu dođe Tajči. I ona mi se je jako dopadala. Dok moja najdraža sprema ručak, ja se opet posvećujem knjizi: priča u Židovima u srednjem vijeku koja se događa u Pragu. Kvaliteta romana je osrednja. Malo iza 3 sve je na stolu. Moj želudac je već počeo kruliti. Za doručak sam pojeo samo jednu bananu. Na tanjuru je pašta sa šparogama, onim uzgajanim, i svježim rajčicama. Naribao sam i malo parmezana. Onaj iz vrećice, već nariban, mi smrdi. Probam. Odlično je. S komadićem kruhom detaljno brišem tanjur. Za kraj pola čaše pjenušavog bijelog vina. Talijansko i odlično. Mjehurići razigravaju moje osjećaje i nježno klize prema želudcu. Ispružam se u naslonjaču da bih malo razmislio o situaciju u svijetu. U prijevodu na standardni hrvatski, da bih malo dremnuo. Popodne uvijek dremam u naslonjaču. Ako se izvrnem na kauč, onda zaspem za ozbiljno i poslije treba mi sat vremena da se razbudim

Malo prije pet napuštam fotelju. Na kuhinjskom stolu me čeka poluhladna kava: meni to ne smeta, važno je da je spremna. Srčem kavu i gledam kroz prozor. Vani se navlače oblaci, tmurni i prijeteći. Uranjam u knjigu da pročitam još dva poglavlja. Prevalio sam polovicu i radnja postaje nešto zanimljivija. U jednom trenutku se moram ustati iz stolica da upalim svjetlo. Tek je 6 sati, ali se vani već smračilo: tmasti oblaci su pokrili sunce i upijaju njegove svjetlosne zrake. Svjetlo u kuhinji nije dobro za oči i na kraju odlažem knjigu na stranu. Naslanjam se na prozor i promatram atmosferske promjene. Oblaci se brzo kreću i postaju sve tamniji. U daljini se vidi i pokoji bljesak munja. Grmljavina je vrlo slaba jer se prava oluja nalazi kilometrima daleko. Očito je da je ovdje prisutna samo periferijski. Već je 7 sati. Palim televiziju i pratim moj omiljeni program o preživljavanju u prirodi. Zovu me iz kuhinje. Večera je na stolu. Ne izgleda loše: proljetna salata. Ne mogu odoljeti da ne napravim jednu fotografiju i da s vama podijelim ovo remekdjelo. Moja supruga je u kuhinji pravi mađioničar.