Godinama to nisam radio, ali danas se dogodilo. U jednom periodu sam ga čitao od početka do kraja po nekoliko puta u toku godine. Onda me je to zamorilo i postalo mi dosadno: gotovo sam mogao napamet citirati cijeli sadržaj. Jutros sam odlučio na ovdje nešto našvrljam, ali nisam znao što. Popio sam jutarnju kavu prelistavjući moje moždane stanice u nadi da će mi neko sjećanje dati motiv za današnji rad. Izašao sam na balkon i zapalio cigaretu; supruga se žali da cijela kuća smrdi po duhanu. Mozak je i dalje simulirao aktivnost, ali se lampice nisu palile. Otišao sam do dućana da kupim kruh i mlijeko. Na povratku doma sam kupio i novine. Sjeo sam na klupu u parku i prelistao stranice s uobičajenim vijestima. Dosadno! Spremio sam novine i zapalio još jednu. Ovo je gadan porok, pogotovo s financijskog stajališta. Oni iz vlade, kada im treba novaca, jednostavno podignu porez, a ja plaćam. Kada sam na poslu i kada izađem van zgrade da zapalim, kažem kolegama iz ureda: "idem pomoći državu".


Ljetni je dan. Vrućina je malo popustila i u hladu drveta je super ugodno. U susjednom hladu malda mama se igra sa kćerkom. Mala je slatka, ali me mama više privlači. Uske traperice i majica ukazuju da joj ništa ne nedostaje. Prestani! Kada sam došao doma napravio sam si sendvič s mortadelom; moja omiljena salama. Još jedna kava i potpuno neočekivano je zazvonilo zvonce. Moj dnevnik, onaj pravi, papirnati, pisan rukom, kada sam bio mali. Sakriven je da netko od ukućana ne bi utažio svoju znatiželju. Unutra nema ništa senzacionalno, ali se ipak radi o nekim mojim intimnim doživljajima. Trebati će mi 10 minuta da dođem do njega, a zatim još 15 da ga vratim na staro mjesto i sve dobro zamaskiram. Jutros sam sâm kod kuće, nemam nikakvih posebnih obaveza, pa prema tome na posao.


Evo ga, zavijen u staniol, da ne bi skupljao prašinu i valgu, i da ga ne bi pojeli insekti. Na preklopima je zaljepljen s ljepljivom trakom, onom za izoliranje žica pod naponom; to bi trebalo garantirati potpunu zaštitu. Da bih došao do dnevnika potrebne su mi i škare. Konačno je sve otpakirano. Knjižica je u isto stanju kao i prije desetak godina, kada sam je zadnji puta vratio u njeno spremište. Ponosno zaključujem kako moje sigurnosne mjere funkcioniraju. Uzrdažavam se da ga odmah otvorim. Daj, još jedna kava da se proslavi događaj. Nije još podne, pa sam odbacio ideju o jednoj pivi. Odugovlačim da bi uživanje bilo veće. Tako se ponašam i u nekim drugim aktivnostima.


Otvaram nasumice jednu stranicu. Ujutro se digao, doručkovao i išao u školu. Popodne sam napisao zadaću i igra se s mojim susjedom koji se zvao Bucko. Veći dio stranica je ovakav; šturi opis dana u kojem se nije ništa interesantno dogodilo. Bilo je mjeseci kada sam svaki dan zapisivao što se je dogodilo, ali i onih kada su bili uneseni samo važna zbivanja. Još par stranica nasumice otvorenih je bilo potuno bezvrijedno. Datum 11.10.1974, konačno nešto zanimljivo. Subota je i popodne u 4 sata kod Ljiljane se slavi njen rođendan. Trebalo bi se raditi o osmom razredu osnovne škole. Znam da se jednom na ulici moj otac okrenuo za Ljiljanom. Bila je jako razvijena za svoje godine.


Na proslavi nas je bilo 12, bar sam tako zapisao. Pola muških, pola ženskih. Nakon što smo nešto gricnuli i prerezali rođendasku tortu, na red je došao ples. Upaljen je gramofon i počela je svirka. Odmah je nastao problem oko izbora glazbe: cure su htjele brze stvari, a mi dečki smo htjeli sentiše. Pogodite zašto? Mi smo pobijedili. Nakon malo vremena nekom od nas je palo na pamet da bi trebalo spustiti roletne da se soba zamrači: bilo je popodne i vani je još bilo dosta svjetla. Razlog je bio istovjetan. Slijedeći problem je bio što su svi bili u redu za ples s Ljiljanom dok su ostale cure plesale međusobno. Slavljenica je bila jedina koja se nije ljutila kada bi naše ruke kliznule malo niže, dok su ostale odmah ispravljale položaj naših ruku ili bi nas jednostavno ostavile i vratile se u fotelju. Danima nakon tog događaja međusobno smo ga s užitkom prepričavali i hvalisali se tko je više uspio postići.

Evo stranice na kojoj opisujem kako sam imao male boginje. Sav osut s krastama, uključujući i onaj mali dio tijela koji visi između nogu. Iz mog opisa se vidi da mi je to bilo ostavilo dojam. Slijedeći doživljaj je kada sam sa susjedom sjeo u tristaća njegovog tate i kada smo se zabili u vrata jedne garaže. Bila je nedjelja popodne, tata mu je spavao a on je uzeo ključ od auta i ponudio se da nas provoza. Nitko nije prihvatio ponudu osim mene, blentavoga. On je bio par godina stariji od nas i već sam ga vidio par puta za volanom auta (tata ga nije bio vidio). Čim je krenuo shvatio sam da sam pogriješio i tražio sam da stane da bih mogao izaći. On mi je umirivao i nasavljao vijugati po pustoj (na svu sreću) cesti. Kada se trebao okrenuti na kraju ulice, gledao je da ne udari u stupić i zabio se u vrata jedne garaže. Ja sam udario glavom i vjetrobran i uplašio se kao rijetko kada u životu.


Istrčao sam iz auta i otrčao kući, nadajući se da moji roditelji neće saznati za to što se desilo. Na žalost oni iz susjedstva su imali dugačak jezik i tako je glas stigao do ušiju mog oca, a zatim preko njegovog opasača i do moje stražnjice. Mama me je branila, ali bez uspjeha. Par dana nakon toga sam imao poteškoća kod sjedenja, ali nakon toga više nisam ulazio u auto s vozačima koji nemaju vozačku dozvolu. Da budem iskren, od nekih 200 stranica dnevnika, nema ih baš jako puno interesantnih. Nakon sat vremena prelistavanja sam se umorio, a počeo sam osjećati i glad. Pažljivo sam ponovno zamotao knjižicu i vratio je u njeno tajno spremište. Onda sam izvadio punjene paprike iz zamrzivača i stavio ih da se griju. U međuvremenu je prošlo podne pa sam otvorio i jedno pivo, Ožujsko. Pola prije obroka, a pola nakon jela. Prihvatljivo, zar ne?


Blog using your mobile phone - One of the best blogging apps on the market - Click here

Likes

Comments