Godinama to nisam radio, ali danas se dogodilo. U jednom periodu sam ga čitao od početka do kraja po nekoliko puta u toku godine. Onda me je to zamorilo i postalo mi dosadno: gotovo sam mogao napamet citirati cijeli sadržaj. Jutros sam odlučio na ovdje nešto našvrljam, ali nisam znao što. Popio sam jutarnju kavu prelistavjući moje moždane stanice u nadi da će mi neko sjećanje dati motiv za današnji rad. Izašao sam na balkon i zapalio cigaretu; supruga se žali da cijela kuća smrdi po duhanu. Mozak je i dalje simulirao aktivnost, ali se lampice nisu palile. Otišao sam do dućana da kupim kruh i mlijeko. Na povratku doma sam kupio i novine. Sjeo sam na klupu u parku i prelistao stranice s uobičajenim vijestima. Dosadno! Spremio sam novine i zapalio još jednu. Ovo je gadan porok, pogotovo s financijskog stajališta. Oni iz vlade, kada im treba novaca, jednostavno podignu porez, a ja plaćam. Kada sam na poslu i kada izađem van zgrade da zapalim, kažem kolegama iz ureda: "idem pomoći državu".


Ljetni je dan. Vrućina je malo popustila i u hladu drveta je super ugodno. U susjednom hladu malda mama se igra sa kćerkom. Mala je slatka, ali me mama više privlači. Uske traperice i majica ukazuju da joj ništa ne nedostaje. Prestani! Kada sam došao doma napravio sam si sendvič s mortadelom; moja omiljena salama. Još jedna kava i potpuno neočekivano je zazvonilo zvonce. Moj dnevnik, onaj pravi, papirnati, pisan rukom, kada sam bio mali. Sakriven je da netko od ukućana ne bi utažio svoju znatiželju. Unutra nema ništa senzacionalno, ali se ipak radi o nekim mojim intimnim doživljajima. Trebati će mi 10 minuta da dođem do njega, a zatim još 15 da ga vratim na staro mjesto i sve dobro zamaskiram. Jutros sam sâm kod kuće, nemam nikakvih posebnih obaveza, pa prema tome na posao.


Evo ga, zavijen u staniol, da ne bi skupljao prašinu i valgu, i da ga ne bi pojeli insekti. Na preklopima je zaljepljen s ljepljivom trakom, onom za izoliranje žica pod naponom; to bi trebalo garantirati potpunu zaštitu. Da bih došao do dnevnika potrebne su mi i škare. Konačno je sve otpakirano. Knjižica je u isto stanju kao i prije desetak godina, kada sam je zadnji puta vratio u njeno spremište. Ponosno zaključujem kako moje sigurnosne mjere funkcioniraju. Uzrdažavam se da ga odmah otvorim. Daj, još jedna kava da se proslavi događaj. Nije još podne, pa sam odbacio ideju o jednoj pivi. Odugovlačim da bi uživanje bilo veće. Tako se ponašam i u nekim drugim aktivnostima.


Otvaram nasumice jednu stranicu. Ujutro se digao, doručkovao i išao u školu. Popodne sam napisao zadaću i igra se s mojim susjedom koji se zvao Bucko. Veći dio stranica je ovakav; šturi opis dana u kojem se nije ništa interesantno dogodilo. Bilo je mjeseci kada sam svaki dan zapisivao što se je dogodilo, ali i onih kada su bili uneseni samo važna zbivanja. Još par stranica nasumice otvorenih je bilo potuno bezvrijedno. Datum 11.10.1974, konačno nešto zanimljivo. Subota je i popodne u 4 sata kod Ljiljane se slavi njen rođendan. Trebalo bi se raditi o osmom razredu osnovne škole. Znam da se jednom na ulici moj otac okrenuo za Ljiljanom. Bila je jako razvijena za svoje godine.


Na proslavi nas je bilo 12, bar sam tako zapisao. Pola muških, pola ženskih. Nakon što smo nešto gricnuli i prerezali rođendasku tortu, na red je došao ples. Upaljen je gramofon i počela je svirka. Odmah je nastao problem oko izbora glazbe: cure su htjele brze stvari, a mi dečki smo htjeli sentiše. Pogodite zašto? Mi smo pobijedili. Nakon malo vremena nekom od nas je palo na pamet da bi trebalo spustiti roletne da se soba zamrači: bilo je popodne i vani je još bilo dosta svjetla. Razlog je bio istovjetan. Slijedeći problem je bio što su svi bili u redu za ples s Ljiljanom dok su ostale cure plesale međusobno. Slavljenica je bila jedina koja se nije ljutila kada bi naše ruke kliznule malo niže, dok su ostale odmah ispravljale položaj naših ruku ili bi nas jednostavno ostavile i vratile se u fotelju. Danima nakon tog događaja međusobno smo ga s užitkom prepričavali i hvalisali se tko je više uspio postići.

Evo stranice na kojoj opisujem kako sam imao male boginje. Sav osut s krastama, uključujući i onaj mali dio tijela koji visi između nogu. Iz mog opisa se vidi da mi je to bilo ostavilo dojam. Slijedeći doživljaj je kada sam sa susjedom sjeo u tristaća njegovog tate i kada smo se zabili u vrata jedne garaže. Bila je nedjelja popodne, tata mu je spavao a on je uzeo ključ od auta i ponudio se da nas provoza. Nitko nije prihvatio ponudu osim mene, blentavoga. On je bio par godina stariji od nas i već sam ga vidio par puta za volanom auta (tata ga nije bio vidio). Čim je krenuo shvatio sam da sam pogriješio i tražio sam da stane da bih mogao izaći. On mi je umirivao i nasavljao vijugati po pustoj (na svu sreću) cesti. Kada se trebao okrenuti na kraju ulice, gledao je da ne udari u stupić i zabio se u vrata jedne garaže. Ja sam udario glavom i vjetrobran i uplašio se kao rijetko kada u životu.


Istrčao sam iz auta i otrčao kući, nadajući se da moji roditelji neće saznati za to što se desilo. Na žalost oni iz susjedstva su imali dugačak jezik i tako je glas stigao do ušiju mog oca, a zatim preko njegovog opasača i do moje stražnjice. Mama me je branila, ali bez uspjeha. Par dana nakon toga sam imao poteškoća kod sjedenja, ali nakon toga više nisam ulazio u auto s vozačima koji nemaju vozačku dozvolu. Da budem iskren, od nekih 200 stranica dnevnika, nema ih baš jako puno interesantnih. Nakon sat vremena prelistavanja sam se umorio, a počeo sam osjećati i glad. Pažljivo sam ponovno zamotao knjižicu i vratio je u njeno tajno spremište. Onda sam izvadio punjene paprike iz zamrzivača i stavio ih da se griju. U međuvremenu je prošlo podne pa sam otvorio i jedno pivo, Ožujsko. Pola prije obroka, a pola nakon jela. Prihvatljivo, zar ne?


Blog using your mobile phone - One of the best blogging apps on the market - Click here

Likes

Comments

Gledate li televizijske seriji? Mislim na one strane s određenim nivoom, ne na turske trakavice. Mene je u zadnjih 6 mjeseci ozbiljno uhvatio taj virus. Kako je praćenje na televiziji malo komplicirano, to jeste moraš taj dan, u to vrijeme biti tu da bi vidio slijedeću epizodu, ja ih sve gledam preko streaminga. Počeo sam s Breaking Bad. Preporučio mi ju je moj bratić koji živi u Švedskoj i od tada se u potpunosti pouzdajem u njegove savjete. Ukupno 5 sezona s prosječno 13 epizoda; znači da sam ih ukupno vidio 62, gotovo 3 dana neprekidnog buljenja u ekran. Mogu je od srca preporučiti ako i one o kojima ću u nastavku govoriti. Kvalitet pojedinih epizoda zna biti i nešto niži, ali je teško očekivati da baš sve budu super. Radi se o jednom kemičaru, profesoru u jednoj srednjoj školi, koji je obolio od raka. Nakon tog otkrića odluči da obezbijedi svoju obitelj, suprugu i dvoje djece, za budućnost, kada njega ne bude bilo, naravno s financijske točke gledanja. Slučajno (ili kako bi neki rekli, kako je scenarista predvidio) uleti u krug gdje se proizvodi droga, a kako je on kemičar to je upravo u njegovoj profesiji. Ortak mu je jedan bivši učenik.

U početku proizvode na zanatski način, male količine, a i distribucija je vrlo provizorna. Tako se povežu s velikim facama koji imaju organizirani lanac rasparčavanja. Pare počinju dolaziti. Jedan dio koristi za liječenje od raka, a jedan dio sprema na stranu. Jedna od njegovih osnovnih preokupacija je da zadrži svoju tajnu pred suprugom. Da bi cijela priča bila zanimljivija, suprug od ženine sestre je policajac koji baš radi na odjelu narkotici. Cijeli njegov život postaje jedna velika laž. Koliko god je lik simpatičan, malo po malo se shvati i da nije baš jako dobra osoba i da sve one unutrašnje isprike koje iznosi ne mogu opravdati njegovo djelovanje. U cijeloj priči ima i jako puno ubojstava, a neke od tih ubojstava i on sam počini. Ono što se je meni posebno dopalo jeste atmosfera serije. Pomalo usporena, s krasnim pejzažima Novog Meksika i ponekad odličnim i intrigantnim dijalozima.

U seriji postoji i jedan advokat koji je izuzetno zabavna ličnost pa su iz toga napravili nezavisnu seriju Better call Saul, što je slogan njegove advokature. Prepričava njegovu povijest prije nego se pojavio u Breaking Bad, zajedno s još jednom ličnošću koja ima važnu ulogu u seriji o narkoticima. Vidi se da je ekipa koja je napravila Better call Saul isti ona od Breaking Bad, tako da su sve kvalitete (i mane) serije prisutne i u ovoj. Završio sam drugu sezonu prije par dana i zaključujem da bi trebala biti proizvedena bar još jedna sezona jer je završetak ostavio puno upitnika u zraku.

Vjerojatno je ipak moja omiljena serija Mad Men, kod nas Momci s Madisona. Sedam sezona sa po 13 epizoda, trajalo mi je par mjeseci. Glavni junak je jedan kreativac na marketinškom polju, 60-ih godina prošlog stoljeća. Paralelno se spominju i svi važni povijesni događaji u Sjedinjenim Državama. I ova serija je prilično usporena, a u nekim epizodama gotovo se ništa ne događa. Ono što se je meni osobno svidjelo jeste da nema mrtvih u seriji. Ništa kriminala, na kojem se direktno ili indirektno zasniva većina serija. Napisati interesantni scenarij u takvim uvjetima je znatno teže i scenarista je na vrlo inteligentan način riješio taj problem, suočavajući likove iz serije sa svakodnevnim problemima koje svi mi imamo. Zanimljivo je da jedan dobar dio publike nije shvatio kako u stvari završava serija. Meni se je upalila lampica odmah. Bravo ja!

Četvrta serija koju sam u proteklom periodu vidio jeste Narcos. Radi se o romansiranoj biografiji famoznog narkotrafikanta Pablo Escobara. Jednostavno je za nevjerovati koliko je novaca i moći imao Pablo. U jednom trenutku je punudio da će vratiti cijeli inozemni dug svoje zemlje Kolumbije u zamjenu za donošenje zakona koji ne bi dozvoljavao izručenje kriminalaca Sjedinjem Državama. Serija je prepuna nasilja i brutanosti ali i jako interesantnih informacija o svijetu vezanom za proizvodnju i trgovanje narkoticima.


Likes

Comments

Prolazim kroz period u kojem osjećam psihološki pritisak stvari koje sam uradio u prošlosti i ne djelovanja koje nisam učinio. Ovo je na neki način moj intimni dnevnik koji mi služi kao neka vrsta auto psihoanalize. Znam da ovo nitko ne vidi i ne čita, ali sam ipak oprezan i nastojim ne iznositi neke stvari koje nisu baš sasvim u skladu s zakonskim sistemom koji vlada ovim svijetom. Ne nadajte se da ste otkrili blog nekog okorjelog kriminalca ili prekršitelja zakona. Ovdje govorimo o onome gdje svatko, tko ima mogućnost, dođe u iskušenje: u slučaju dodatnog prihoda, platiti ili ne platiti porez koji nam nameće država u kojoj živimo. Već hrvatska narodna riječ namet govori nešto o onome koji je autor pravila; i to ne pohvalno.

Ja sam od kada me pamćenje služi bio uvijek sklon porocima: piće, žene i kocka, ovdje mislim na casino, su oni osnovni koje imam. Zaboravio sam reći i da pušim. Ne pijem pretjerano, ali par puta godišenje mi pobjegne. Nisam od onih koji konzumiraju alkohol da bi zaboravili (da piju), nego spadam u kategoriju društvenih pijanaca, to jeste onih koji popiju čašicu više u društvu, da bi podigli i onako dobro raspoloženje. Zvuči malo apsurdno, ali je tako: čovjek, ili bar neki u tom rodu, teže uvijek nečem višem. Oko pića se stvorio lagani zdravstveni problem, pa sam pomalo ograničio tu aktivnost. Ono što me trenutno tišti je kocka, odnosno preciznije rečeno neki događaji vezani uz nju.

Svojedobno sam imao tu strast prilično razvijenu i posjetio sam mnoge od najpoznatijih casino-a u Europi, a bogomi i onaj famozni u Sjedinjenim Državama. Pred kraj devedesetih sam se modernizirao i počeo igrati online. Nisam nikada pretjerivao pa se nisu rodile neugodne situacije s financijskog stajališta, ali isto tako mogu reći da sam uvijek bio u gubitku; ne puno, ali konstantno, kako je to i za očekivati na osnovu zakona velikih brojeva. Onda sam shvatio da se casino online nude kao sponzori webmasterima: dovedi nam igrača i jedan dio onoga što on izgubi je tvoj. Tako sam otvorio http://www.casinoonline4u.org/casinoonline/ videći u tom poduhvatu mogućnost da poništim svoje rashode u casino online i, ako se posreći, čak nešto i zaradim. U početku je išlo jako loše, to jeste uopće nije išlo, ali sam s vremenom shvatio mehanizam i aktivnost je u jednom trenutku krenula, preko svih mojih očekivanja. I tu su začetci onoga što me danas brine i izaziva stres.

Kada je stigla prva uplata s 5 znamenki, javila se moja banka i zatražila od mene da specificiram o kakvoj se uplati radi jer to od njih zahtijeva zakon. Više se ne sjećam što sam smisli, ali slijedeća uplata je već bila na jednom računu u inozemstvu. Problem je rješen, ne riskira se više da me uhvate i prisile da platim porez. Ja sam možda i bih, i to sam i spomenuo u jednoj prilici mojoj supruzi. Odgovor je bio otprilike ovakav: ma jesi li lud? Hoćeš da financiraš sve one lupeže koji se nalaze na vlasti? Ma vidi koliko ti već uzimaju od plaće. Moram reći da je argumentacija dobra, pogotovo kada i ti sam tražiš moralno opravdanje tvog nemoralnog ponašanja. Teško se je ubjediti da budeš sasvim pošten u nepoštenom društvu.

Stvar se već godinama odvija online, casino donose prihod iako su svake godine sve manji. Pojačala se konkurencija jer sve svi otkrili veliki izvor, a i ja sam s godinam pomalo zahrđao, a vjerojatno se i zasitio s tom vrstom posla. I vlade su shvatile da se u casino okreću velike pare pa su počele grabiti i tamo. Kriza je obuhvatila većinu zemalja i svi nastoje rješiti svoje dugove. Jedan od najpopularnijih načina je borba protiv utajivača poreza. Puno je jednostavnije nego se odreći vlastitih navika vezanih za korupciju, visoke troškove politike koji padaju na našu grbaču i ostalih neefikasnosti samog sistema koje su često namjerno stvorene od onih koji vladaju; normalno u vlastitu korist, ili onu svojih bližnjih.

I tako sam se ja našao u jednom casino, kako bi to rekli talijani, što bi značilo gužva, konfuzija. Počeli su se sklapati međudržavni ugovori o suradnji na fiskalnom području koji uključuju razmjenu podataka o stranim državljanima koji imaju račun u nekoj banci. Dobio sam i pismo od moje banke koja mi ostavlja dvije opcije: ili donijeti potvrdu da sam prijavio sve poreznim organima u mojoj zemlji ili zatvoriti račun. Problem je kod zatvaranja da mi ne dozvoljavju da podignem gotovinu nego moram prebaciti sve na neki drugi račun u nekoj državi koja je sklopila međunarodni ugovor o suradnji. Znači bacaju me iz jedne klopke u drugu.

Eto, tako se ja kockam sada gotovo tri mjeseca tražeći rješenje koje nikako da se iskristalizira. A u međuvremeno casino posao stoji jer na tome ništa ne radim budući se ne uspijevam koncentrirati na dva problema paralelno. Postoji još jedan prilično veliki obiteljski problem, koji je prisutan već godinam, koji ne znam kako rješiti. Koji puta se osjećam strahovito iscrpljen i na rubu snage. Svako toliko mi se upali žarulja koja mi sugerira da sve prodam i preselim se u neku drugu zemlju, od onih koje mi nazivamo zaostalima. Zaostali su jer ne znaju što je stres, a meni dođe volja da im se pridružim, da se ispružim u hladu pod palmom i srćem moj tropski koktel, gledajući bijeli pjesak, azurno more i žarko crveno sunce u daljini kako se spušta iza obzorja. Ne misleći na ništa.


Likes

Comments

Sutra je prvi dan proljeća koje se već par dana osjeća u zraku i daje prve znakove svoga dolaska. Uz to je jutros bilo i pomračenje sunca. Valjda je to pomračilo moj um i učinilo da otvorim ovaj web dnevnik. Tko zna čemu mi služi? Da izložim svijetu koji me okružuje moja razmišljanja i viđenje njega samog (nije uvijek pozitivno, ali je zato optimistički). Ali da se vratim zvijezdi koja nas grije i život nam daje i njenom zatamnjenju. Jučer uvečer moja družica se počela pripremati za taj astronomski spektakl. Njoj se inače jako dopadaju predstave svih vrsta; kazališne, kinematografske, razni skupovi, da ne govorim o modnim revijama. Informirala se preko poznate društvene mreže, na kojoj redovno provodi nekoliko sati dnevno. Da bi se bez opasnosti mogla gledati pomračina, treba imati tamno staklo. Idealna je maska koju koriste varioci kod varenja metala.

Kako se ona svojedobno bavila keramikom, koja se peče na visokim temperaturama, preko tisuću stupnjeva, bila je nabavila baš takve naočale. Super! Može ih sutra iskoristiti. Jedini je problem što se više ne sjeća gdje se nalaze. Prvo je sišla u garažu. Vratila se iscrpljena nakon 20 minuta, bez rezultata. A možda su u drvarnici? Pa da, tamo još uvijek drži neku opremu iz dana njene umjetničke karijere. Rezultat isti, samo je ovaj puta bila još umornija i razočaranija. Uzela si je pauzu od pola sata i popila jednu kavu. Ako nisu u garaži, niti u drvarnici, moraju biti negdje u stanu. Sigurno ih nije bacila (ona je kao hrčak, sve čuva).

Krenula je od spavaće sobe, pa je prešla u ormar u hodniku gdje držimo cipele i kapute. Nervoza je rasla. Slijedio je moj studio (nije se obazirala na to što sam se ja pokušavao koncentrirati na posao koji sam sutra morao predati), pa kuhinja i na kraju dnevni boravak. Uzvik me je prestrašio. Znate, kao kada gledate film o ajkuli i iz olupine broda iznanada ispadne tijelo žrtve. Majko moja, što se dogodilo? Ali sam odgovor već poznavao. Evo je! Znala sam da mora biti tu negdje. Pokazala mi ju je i upitala da li će biti dobra za sutrašnje promatranje. Uzeo sam je u ruku i nasmješio se. Komad gume s dva odvojena stakla. Prave zaštitne naočale. Stari model, onako komunistički. Ali moj osmjeh se odnosio na nešto drugo. Stakla su bila normalna, prozirna.

Objasnio sam joj da neće funkcionirati jer nema zatamnjena stakla. Ili je imala zatamnjene poklopce koji se dižu (kada varioc kontrolira što je napravio, podigne poklopce i normalno vidi), koji su se izgubili, ili su na nekom drugom mjestu, ili nisu naočale za tu struku. Kao da se ispuhala. Sjela je kraj mene i razočarano rekla kako je izgubila skoro 2 sata da pronađe nešto što ničemu ne služi. Kada sam je vidio u tom rasploženju, bilo mi je žao pa sam odlučio pomoći. Sjetio sam se da smo mi kao klinci dimili obično staklo iznad svijeće. Rezultat nije bio najbolji jer je bilo teško postići da se čadž ravnomjerno rasporedi. Onda mi je upalilo jedno drugo rješenje iz mladih dana. Pronašao sam neki stari album za fotografije.

Na zadnjoj stranici, u jednoj plastičnoj futroli, bili su pohranjeni i negativi. Početni dio filma bio je potpuno crn jer je pretrpio maksimalnu ekspoziciju na svjetlu dok se uvlačio u foto aparat. Kada sam joj objasnio sistem, sumnjičavo me je pogledala, ali budući nije postojalo drugo rješenje, morala se zadovoljiti s mojom malom invencijom. Jedan kraj filma sam sutradan ponio sa sobom u ured i pokazao se kao koristan.

Nebo nije bilo potpuno vedro, nego je bilo pokriveno s velom prozirnih oblaka koji su znatno smanjivali sunčev sjaj, tako da je gledanje kroz negativ bilo perfektno. Pred kraj, kada se malo rasčistilo, promatranje je bilo jako otežano i počele su me boliti oči. Nazvao sam doma (ona je nezaposlena) i čuo oduševljenje s druge strane telefona. Pet minuta mi je opisivala kako je uživala promatrati taj prirodni fenomen i kako je doista bilo dojmljivo. Poslije sam joj morao objasniti s astronomske strane zašto se to događa. Sunce se malo sakrilo iza mjeseca: puno priče oko ničega. Kako bi se to reklo u ova moderna vremena: cijeli post o ničemu.

Likes

Comments